Valls, Macron, Sapin: što znači masivna prisutnost Rocardovih đaka u vlasti Francuske
Ili
kako je Socijalistička partija »progutala tržišnu ekonomiju«
Valls, Macron, Sapin: ce que signifie la présence massive de disciples de Rocard au pouvoir
Ou comment le PS a fini par «avaler l'économie de marché».
»Doći
će čas mog revanša« povjerio je Michel Rocard svom šefu kabineta
Jean Paul Huchonu. Tog se dana predsjednik vlade nalazio na prolazu
palače Matignon (premijerska palača, prim.prev.). U rukama je imao
svoje fascikle i napuštao je ulicu Varenne na zahtjev predsjednika
Republike, François Mitterranda nakon tri godine zajedničkog
boravka na tom mjestu, ispunjenog međusobnom mržnjom.
Ma
revanche viendra», aurait confié Michel Rocard, le 15 mai 1991, à
son directeur de cabinet Jean-Paul Huchon. Ce jour-là, le Premier
ministre se trouve sur le perron de l’hôtel Matignon. Ses cartons
sous le bras, il quitte la rue de Varenne à la demande du président
de la République, François Mitterrand, au terme de trois années
d’une cohabitation haineuse entre
les
deux hommes.
Rocard je sebe zamislio već tada kao glasnika
Socijalističke partije na predsjedničkim izborima 1995. Naslijediti
Machiavellija u njegovoj Jelisejskoj palači izgledalo mu je kao
revanš, koji će brzo uslijediti. No historija je odlučila
drugačije: bivši gradonačelnik Conflians-Sante-Honorine nikada
nije došao do toga da se kandidira (a to se nije dogodilo zato što
on to nije ni pokušavao uraditi).
Rocard s’imagine
déjà en héraut du PS pour la présidentielle de 1995. Succéder à
Machiavel en son palais de l’Elysée, voilà une revanche qui
aurait de l’allure. Mais l’histoire en a décidé autrement,
l’ancien maire de Conflans-Sainte-Honorine n’ayant, depuis lors,
jamais été en mesure de se porter candidat (et ce n’est pas faute
d’avoir essayé).
Njegov je revanš ipak došao ovog 31 marta 2014,
kad je François Hollande imenovao Manuela Vallsa na mjesto
predsjednka vlade. Nakon dvadeset i pet godina rokardizam se vratio u
samo srce vlasti.
Sa revanche est
finalement intervenue le 31 mars dernier, jour où François Hollande
a nommé Manuel Valls au poste de Premier ministre. Vingt-cinq après,
le rocardisme faisait son retour au cœur du pouvoir.
Novi šef vlade doista je sada svoje prve korake
učinio idući stopama svoga predhodnika. U osamdesetim godinama bio
je predsjednik kluba Forum, grupe mladih sljedbenika Rocarda. Od 1988
do 1991 radio je u Matignonu uz svog mentora i bio zadužen za
vladine misije. I u jednom nedavnom intervjuu Michel Rocard je kazao
za njega da je »naravno« Valls rocardovac.
Le nouveau chef du gouvernement a
en effet posé ses premiers pas en politique dans ceux de son
prédécesseur. Au cours des années 80, il présidait les Clubs
Forum, ces regroupements de jeunes rocardiens. Entre 1988 et 1991, il
a travaillé à Matignon aux côtés de son mentor comme chargé de
mission. Et, dans une récente interview, Michel Rocard assure
lui-même que, «bien
sûr», Valls est
rocardien.
Već u maju 2012
Iako je bio pristalica Mitterranda, socijaldemokrat
François Hollande nije uostalom čekao ni polovinu svoga mandata da
ključna mjesta povjeri učenicima nekadašnjeg predsjednika vlade
Rocarda. Od maja mjeseca 2012 sve su brojnije osobe, koje se pozivaju
na Rocardovo naslijeđe ili čija je karijera s njim započela i sve
se one pojavljuju pred prečagom socijalističke vlasti.
Déjà, en mai 2012...
Bien que mitterrandiste, François Hollande le social-démocrate n’a
d'ailleurs pas attendu la moitié de son mandat pour confier des
postes-clés aux disciples de l’ancien Premier ministre. Depuis mai
2012, nombre de
personnalités se réclamant de l’héritage de Rocard, ou ayant
commencé leur carrière à ses côtés, sont à la barre du pouvoir
socialiste.
Na Jelisejskim poljima je mlađahni Emmanuel Marcon,
generalni sekretar i pomoćnik u predsjedništvu zadužen za
ekonomiju, kojeg predstavljaju svemoćnim, a on za jedinog svog
mentora priznaje upravo tog bivšeg čovjeka iz Matignona. Šefica
kabineta Sylvie Hubac je također nekada bila u Rocardovom kabinetu.
A l’Elysée, le
jeune Emmanuel Macron, secrétaire général adjoint de la présidence
en charge de l’économie, présenté comme tout-puissant, ne se
reconnaît ainsi comme mentor que l’ex de Matignon. La directrice
de cabinet, Sylvie Hubac, est elle une ancienne des cabinets Rocard.
Isto tako u vladi ne manjka pristlica bivšeg
predsjednika vlade. Michel Sapin, imenovan za ministra financija
prilikom posljednjeg preuređenja vlade, prišao je socijalistima
1975 kako bi tadašnjem predsjedniku PSU (Partija ujedinjenih
socijalista, čiji je predsednik bio upravo Rocard, prim.prev.)
pomogao da dođe a vlast. Ovaj mu se odužio za odanost time što ga
je podržavao u Argentonu sur Creuse za vrijeme njegovog prvog
osvajanja skupštinskog mandata 1981 godine.
Au gouvernement,
les disciples de l’ancien Premier ministre ne manquent pas non
plus. Michel Sapin, nommé ministre des Finances lors du dernier
remaniement, a ainsi adhéré au PS en 1975 pour aider l’ancien
représentant du PSU à conquérir le pouvoir. Ce dernier l’a
récompensé de sa dévotion en venant le soutenir à
Argenton-sur-Creuse lors de sa première élection à l'Assemblée en
1981.
Ministarka socijalnog staranja Marisol Touraine ušla je sa 29 godina u kabinet Michela Rocarda »dugogodišnjeg prijatelja /njezinog/ oca«, sociologa Alaina Touraina. Ministar nacionalnog obrazovanja Benoît Hamon, mada danas predstavlja lijevo krilo socijalističke partije, također je počeo svoju političku karijeru na Rocardovom tragu, istovremeno kad i Valls.
La ministre des Affaires sociales
Marisol Touraine est elle entrée à 29 ans au cabinet de Michel
Rocard, «un ami de
toujours de [son] père», le
sociologue Alain Touraine. Le ministre de l’Education nationale
Benoît Hamon, bien
que représentant aujourd’hui l’aile gauche du PS, a lui aussi
débuté sa carrière politique dans son sillage, en même temps que
Valls.
U manjoj mjeri i Jean Yves Le Drian, ministar
obrane, bio je također neko vrijeme sudrug na putu Rocarda, prije no
što je pristao uz Pierrea Morroya. Iako Bernard Cazeneuve nije
rocardovac od prvog časa, bivši šef vlade ipak redovno posjećuje
svog »prijatelja« u Ministarstvu unutrašnjih poslova.
Dans une moindre
mesure, Jean-Yves Le Drian, ministre de la Défense, a été un temps
le compagnon de route de Rocard, avant de rejoindre Pierre Mauroy. Et
si Bernard Cazeneuve n’est pas un rocardien de la première heure,
l’ancien chef du gouvernement rend tout de même régulièrement
visite à son «ami»
au ministère de
l’Intérieur.
Rocaridizam se rastopio u socijalizmu
»Čini mi se da nisam više originalan budući da
se rocardizam – a to je princip realnosti, što znači cijela
podloga druge ljevice – rastopio u cjelokupnom socijalizmu.
Le rocardisme s'est dissout dans le socialisme
Ce phénomène est-il étonnant?
Non, si l’on en croit Michel Sapin, cité par Rue89:
«J’ai l’impression de ne plus être original tant le rocardisme –le principe de réalité, tout le substrat de la deuxième gauche– s’est dissout dans l’ensemble du socialisme.»
«Čine se jako dalekim vremena kad je Laurent Fabius,
mladi šef kabineta Françoisa Mitterranda a danas Ministar vanjskih
poslova, izjavljivao.
»Između tržišta i plana postoji socijalizam.«
»Između tržišta i plana postoji socijalizam.«
Il semble en effet loin le temps où
Laurent Fabius, jeune directeur de cabinet de François Mitterrand,
déclarait:
«Entre le marché et le plan, il y a le socialisme.»
Bilo je to aprila 1979 za vrijeme kongresa u Metzu.
Glavni grad na rijeci Moesi bio je tada pozornica žestokog
sučeljavanja između pristalica Rocarda i pristalica Mitterranda, i
oni prvi optuživali su druge da dokazuju da su »arhaični« u
odnosu na ekonomiju. Za uzvrat, žestoki naziv »liberal« uzvraćan
je u odnosu na njih (a njega taj čovjek danas preuzima, jer sam sebe
naziva »liberalnim socijalistom«).
C’était en
avril 1979, lors du congrès de Metz. La capitale mosellane était
alors le théâtre d’un affrontement violent entre rocardiens et
mitterrandistes, les premiers accusant les seconds de faire preuve
d’«archaïsme»
dans leur rapport à l’économie. En retour, le gros mot de
«libéral» était
utilisé à leur endroit (ce que l’homme assume aujourd’hui,
puisqu’il se définit comme un «socialiste
libéral»).
Pobjeda klana Rocard otada je neporeciva. Godine
2008 Socijalistička partija napušta u vlastitim statutarnim
odredbama izraze kao »revolucionarna iskustva« kako bi promijenila
uvjerenje i prihvatila »socijalnu i ekološku tržišnu ekonomiju
/…/ reguliranu javnom vlašću«. To je bio kraj srednjeg puta
između tržišta i plana.
La victoire du clan Rocard est
depuis incontestable. En 2008, le PS abandonne ainsi dans ses statuts
la référence aux «espérances
révolutionnaires»
pour se convertir à «l’économie
sociale et écologique de marché […] régulée par la puissance
publique». Finie la
voie intermédiaire entre
le marché et le plan.
Prihvatiti tržišnu ekonomiju, odbiti marksistički
horizont društva jednakih, poticati decentralizaciju, to su bile
ideje lučonoše rocardizma, kurentne ideje koje su se kroz duži
period asimilirale s drugom ljevicom (polazeći od načela da je
predstavnik prve bio François Mitterand). U tolikoj mjeri da su se
danas ti principi rastopili u DNKA Socijalističke partije, da
preuzmemo izraz Michela Sapina.
Accepter l’économie
de marché, refuser l’horizon marxiste d’une société
égalitariste, promouvoir la décentralisation: telles étaient les
idées phares du rocardisme, courant qui s’est longtemps assimilé
à la deuxième gauche (partant du principe que la première était
portée par François Mitterrand). Autant de principes qui,
aujourd’hui, se sont dissous dans l’ADN du PS, pour reprendre
l’expression de Michel Sapin.
Već je godine 1997 vlada Jospina smatrala da njenu
srž čini dio rocardovaca u njoj, a bivši članovi PSU bili su već
tada nasljednici druge ljevice: Dominique Strauss-Khan, u
Ministarstvu ekonomije, Alain Richard u Ministarstvu obrane,
Catherine Trautmann u Ministarstvu kulture i još Elisabeth Guigou u
Ministarstvu pravosuđa, da navedemo samo neke.
En 1997, déjà, le
gouvernement Jospin comptait son lot de rocardiens pur jus, d’ex du
PSU ou encore d’héritiers de la deuxième gauche: Dominique
Strauss-Kahn à l’Economie, Alain Richard à la Défense, Catherine
Trautmann à la Culture ou encore Elisabeth Guigou à la Justice,
pour ne citer qu’eux.
U to vrijeme bilo je to pitanje ravnoteže među
socijalističkim strujama, dok se danas uopće ne radi o tome. Lionel
Jospen je u to vrijeme vodio politiku u izvjesnom pogledu blisku
ekonomskom »realizmu«, tako dragom rocardovcima: privatizacije,
namještanje mladih osoba, smanjenje radnog vremena…
A l’époque, cela
était affaire, aussi, de questions d’équilibre des courants au
sein du PS, xe qui n’est plus le cas aujourd’hui. Lionel Jospin
menait alors une politique proche par certains aspects du «réalisme»
économique cher aux rocardiens: privatisations, emplois jeunes,
réduction du temps de travail…
»Velika udaljenost«
Laskavac i zagovarač »političkog big banga«
Michel Rocard tvrdi da je unio novu viziju u politiku. Po njemu su
izraz »rocardizam« izmislili novinari i on »ne znači ništa«. To
ga uopće nije omelo da ga pokuša definirati u jednom nedavnom
intervjuu listu Point, u kojem je izigravao lažnu skromnost:
»Već cijelo stoljeće francuska ljevica ima kao
zajedničke one vrijednosti, koje su proizišle iz tragičnog braka
jakobinstva i marksizma /…/ Oni koji nisu bili u potpunosti ni
jakobinci ni u potpunosti marksisti bili su kroz sve to vrijeme u
manjini. To dugo neslaganje počelo je već sa Jean Jaurèsom /…/
Taj izraz – rokardizam – primijenjuje se na one koji /…/ su
smatrali da se treba uključiti u tržišnu privredu i nastojati
unutar nje postići rezultate socijalnog kataktera«.
«Longue dissidence»
Thuriféraire du «big bang politique», Michel Rocard récuse cependant avoir porté une vision originale de la politique. Selon lui, le terme de «rocardisme» a été inventé par les journalistes et «ne veut rien dire». Ce qui ne l’a pas empêché de tenter de le définir dans une récente interview au Point, tout en fausse modestie:«Depuis un siècle, la gauche française a en commun des valeurs qui sont issues d'un mariage tragique entre le jacobinisme et le marxisme. […] Ceux qui n'étaient ni totalement jacobins ni totalement marxistes étaient minoritaires tout du long. C'est une longue dissidence qui commence avec Jean Jaurès. […] Le mot est appliqué à ceux qui […] pensent qu'il faut s'intégrer dans une économie de marché en essayant de donner des résultats de distribution qui soient sociaux.»
François Hollande slijedi i proširuje put trasiran
od vlastitih prethodnika od početka svog mandata. Službenu politiku
karakterizira CICE (Crédit d’impôt pour la compétitivité et
l’emploi) kao i pakt o odgovornosti, fleksibilnosti tržišta rada,
produženje neophodne plaćene kvotizacije za odlazak u penziju i
također politika ne nadomiještanja penzioniranih službenika
novima. Sve te mjere ne bi porekao Rocard da je zaista stekao vlast,
kako bi ostvario svoje ideje.
François Hollande
poursuit et amplifie le sillon tracé par ses devanciers depuis le
début de son mandat: politique de l’offre caractérisée par le
CICE et le pacte de responsabilité, flexisécurité sur le marché
du travail, allongement de la durée de cotisation pour la retraite
ou encore non-remplacement de fonctionnaires. Autant de mesures que
n’aurait pas renié Rocard s'il était vraiment parvenu à
conquérir le pouvoir pour mettre en œuvre ses idées.
Svoj poraz on zacijelo duguje svom načinu, koji ima
nešto cjepidlačko u davanju poruka. Jer zacijelo, tko bi drugi nego
Rocard, mogao da se pravi Kasandrom nakon pobjede ljevice, one večeri
10 maja 1981, upotrebljavajući u govoru na trgu Bastille dvostruku
negaciju.
»Prijatelji moji, večeras osjećam da nemam pravo kazati vam da neće biti teško.«
»Prijatelji moji, večeras osjećam da nemam pravo kazati vam da neće biti teško.«
Un échec qu'il doit sans doute à
sa manière un rien alambiquée de délivrer ses messages. En effet,
qui d’autre que Rocard pouvait prendre des airs de Cassandre le
soir de la victoire de la gauche, le 10 mai 1981, en usant, place de
la Bastille, de la double négation?
«Mes amis, ce soir, je ne me sens pas le droit de ne pas vous dire que ce sera difficile.»
Une réflexion bien
plus tortueuse que celle livrée par l’intéressé à Libération
en décembre 2012:
«Les socialistes ont fini par avaler l’économie de marché.»
La
voilà, sa revanche.
Aucun commentaire:
Enregistrer un commentaire